Na svetkovinu Svih Svetih ( 1. 11. 2016.) slavili smo svete mise na Gradskom katoličkom groblju, grobljima u Veseloj, Guvnima, Bristovima i Svilenu a na Dušni dan (2. 11. 2016.) na grobljima u Čaušlijama, Lenđerovini i Lonđi.
Na svetkovinu Svih svetih sjećaju se onih koji su bili krotki, neagresivni, koji su bili progonjeni, klevetani, isključivani iz društva i ubijani radi pravednosti, svih onih koji su ovaj svijet činili nastanjivijim, rekli bismo sjećaju se “sekularnih humanista” i proroka, svetaca iz vjere. To su ljudi koje Isus još ovdje na zemlji zove blaženima, radosnima i sretnim ljudima jer su, rekli bismo, sačuvali obraz, svoju unutarnju slobodu: onu slobodu koju nije pokretala nikakva unutarnja ni vanjska prisila, nikakav strah ni lažni obzir, nikakvo udvorništvo ni ucjena, nikakvo političko ili sakralno ludilo. To su ljudi koji su prošli ovom zemljom skromno i zatajno ali čija humanost i vjerodostojna vjera nisu javno viđeni, društveno potvrđeni ni crkveno kanonizirani. To su ljudi, kako Biblija kaže, sa svih strana svijeta, iz svih rasa i jezika, naroda i vjera koji su živjeli da drugi budu radosniji, slično kako je to Isus učinio.
Dušni dan je dan zahvalnosti svima onima koji su prije nas prošli ovim svijetom i sa svom svojom nesavršenošću i grešnošću, posebno naši pokojni roditelji, ostavili nam ne samo život i materijalno blagostanje, nego i smisao svjedočanstva bezuvjetne ljubavi. Jer, rado idemo na grob onome tko nas je ljubio bez ostatka, bez pridržaja i uvjeta.
Ovim se danom potvrđuje da je čovjek biće zajedništva s pokojnima, da su mrtvi, iako nisu prisutni među nama, u svojoj odsutnosti vrlo duhovno prisutni, da su subjekti našega djelovanja te da bez ispravna odnosa prema pokojnima nemamo ni kao pojedinci ni kao društvo zdrave budućnosti. Na grobljima se povijesno i materijalno zadržava spomen na naše pokojne, ali i izražava nada jednoga zajedničkoga budućega života u milosrdnoj Božjoj blizini kada će biti otkrivena sva istina naših odnosa.
Dušni dan je i spomen na sve one za čije grobove ne znamo. Kod zrelijih vjernika to je dan i kada mole za sve pokojne, i za pripadnike drugih rasa, naroda i vjera, jer smo kao ljudi jedna obitelj, djeca jednoga Boga. Spomen je to na one mrtve, a takvih je puno, kojih se nema nitko spomenuti, za čije grobove ne znamo, koje su ljudska zloća, zločinački režimi i mračne ideologije ubili i sakrili od pravde i istine.
Dušni dan je i dan kada se vjernici pohodom na grobove svojih bližnjih sami priznaju smrtnima, konačnima, prolaznima – odnosno tako bi to trebalo biti. U susretu sa smrću, ne kao padom u ništavilo, nego kao susretom s milosrdnim Božjim licem, vjernici relativiziraju svoje sebične zemaljske projekte, svoju bezdušnu dominaciju nad drugima, svoje grešno unesrećivanje svojih bližnjih i susjeda. Grobovi nas uče kako da sagledamo i organiziramo svoj život s njegova kraja.
Ova dva dana – Svi sveti i Dužni dan – iznimna su prilika vjernicima da budu što vjerodostojniji u svojoj vjeri a time i korisniji članovi šire ljudske zajednice. /IŠ/
Fotografije:
Bristovi
Čaušlije
Gradsko katoličko groblje
Guvna
Lenđerovina
Lonđa
Svilen
Vesela
