Pranje ruku u slavlju mise
Tertulijan (2. stoljeće), govoreći o raširenosti pranja ruku u molitvenim činima, opominje: „Zar se može prikladno moliti opranih ruku, a srca okaljana? I za ruke se traži duhovna čistoća kako bi ih se moglo uzdići čiste od svake prijevare, od ubojstva, od okrutnosti, od zla, od idolopoklonstva te od drugih nečistoća koje, začete u duhu, bivaju izvršene rukama.“ U početcima su svi vjernici stupajući u sveti prostor prali ruke, za što su u atriju bazilike bile uređena posebna mjesta pranja.
Čin svećenikova pranja ruku u raznim je liturgijskim tradicijama imao različita mjesta, ali je ponajviše vezan uz početak euharistijske službe, kao dio priprave za prinos euharistijske žrtve.
Danas, gesta pranja ruku ima se iščitavati iz biblijske i liturgijske predaje, iz svećenikove poniznosti pred svetim činom kojemu pristupa te iz molitve koja prati pranje ruku: „Operi me Gospodine od moga bezakonja i od grijeha me moga očisti.“
Čin pranja ruku nosio bi više značenja i unosio više duhovnosti u slavlje – i kod svećenika i kod vjernika – kada bi bila doista riječ o pranju ruku, a za što je potrebna očitost i jasnoća čina, što bi uključivalo istinitost obrednih elemenata: vrč s vodom, prikladan pladanj nad kojim se voda polijeva po rukama te ručnik kojim će se obrisati ruke.
Pranje ruku ima svoj smisao i značenje, potrebno našoj duhovnosti i poniznosti pred uzvišenošću otajstva koje slavimo.
