Naklon u molitvi Vjerovanja
Gesta naklona glavom u Ispovijesti vjere na riječi „i utjelovio se i postao čovjekom…“ izvorno je izrasla iz pobožnosti, ali je s vremenom prihvaćena kao zajednička liturgijska gesta liturgijske zajednice.
U razdoblju visokog srednjeg vijeka, kroz 12. i 13. stoljeće, u duhovnosti je snažno promicana pobožnost prema Kristovu čovještvu te, povezano s time, prema Isusovu tijelu, s osobitom osjetljivošću za otajstvo utjelovljenja i otajstvo Kristove muke i smrti. To je duhovni i vremenski okvir u kojemu se počinje razvijati pobožni običaj uprizorenja Kristova rođenja (jaslice) te pobožnost križnog puta, zajedno sa uređenjem ‘Kalvarija’, posebno uređenih mjesta za tu pobožnu vježbu. Ti su oblici pobožnosti bili osobito srasli s franjevačkom duhovnošću.
Pobožnost prema uzvišenom otajstvu Božjeg utjelovljenja, zahvaljujući posebice franjevačkim putujućim propovjednicima, šire je prihvaćena. U Red mise ‘službeno’ je uvedena tek po Rimskome misalu iz 1570. godine.
Dakle, u Vjerovanju, u riječima „i utjelovio se…“ svi se duboko naklone; izuzetak su dvije velike svetkovine koje slave otajstvo utjelovljenja (Božić i Navještenje Gospodinovo) kada na riječi „i utjelovio…“ svi pokleknu. Taj duboki naklon (a ne samo glavom!) pripada svima, predsjedatelju i zajednici vjernika.
Sve liturgijske geste treba razumjeti iz duhovnosti Crkve, koja je šira od pobožnosti vlastitih nekomu povijesnom razdoblju i koja prikuplja svekoliko duhovno blago svoje prošlosti, odabirući i prenoseći na nove naraštaje ono što će u jedno povezivati kršćansku predaju.
(Izvor: Naklon u molitvi Vjerovanja, Živo vrelo, XXXVI, 9 (2019.), str. 40.)
