Na pročelju ove crkve natpis uklesan u kamenu: „ Na slavu Boga i sv. Ante Padovanskog prigodom srebrenog pira cesara Franje Josipa I. i carice Elizabete počeo o. Barbarić, 24. travnja 1879.“

Veličina ove crkve je 52x24,5 metra. Zvonik je izgrađen tek 1936. godine, po projektu Karl Paržika, a nadograđen je koncem 70-ih godina. Tih godina iz crkve je uklonjeno nekoliko oltara i propovjedaonica tirolske provenijencije od kojih je ostao samo glavni i kipovi nekih oltara.

Orgulje od 27 registara, koje je gradio Jenko iz Ljubljane, postavljene su za 100. godišnjicu crkve 1979. godine, a tada je u donjem dijelu crkva pregrađena s obje strane, čime su zatvorena dva ulaza u crkvu. Ovu crkvu krasila su četiri oltarna vitraja Stane Kregara, 10 vitraja Slavka Šohaja, slika Gabrijela Jurkića i postaje križnog puta Josipa Bifela (1984.), a 80-ih godina crkva je pokrivena bakrom.

Meštrovićev kip sv. Ante 20 godina bio je u crkvi, za 100. godišnjicu crkve postavljen je iznad ulaznih vrata, u vrijeme rata sklonjen je u crkvu, pa opet vraćen na pročelje, a ovih dana postavljen je na travnatom dijelu ispred crkve. 1990. godine unutrašnjost se uređuje po projektu Tihomira Štrausa (prostor svetišta, klupe i otvara se bočni ulaz). Oltar i ambon djela su Zdenka Grgića, a  ulazna vrata Stipe Sikirice. 1992. godine od velikog granatiranja zapaljen je i izgorio gornji dio zvonika te dio krova, a potpuno su uništena 4 Šohajeva vitraja, dok su oltarni vitraji uništeni 1996. godine miniranjem zvonika (dakle dvije godine nakon primirja).

Nakon domovinskog rata od 1997. do 2006. godine rekonstruiran je zvonik, crkva je pokrivena limom i okrečena, urađena je nova fasada, izvedeni su radovi sanacije vlage u temeljima i uređeno dvorište.

2007/08. godine betonirano je stubište u zvoniku, izmijenjene trule grede na kojima je obješen strop crkve, te sanirana krovna konstrukcija. Tek nakon toga mogli smo pristupiti unutarnjem uređenju i obnavljanju oštećenog i uništenog u ratu. 2009. godine, razmišljajući što učiniti za 130. godišnjicu početka gradnje crkve, odlučili smo, umjesto bilo kakve proslave, opremiti crkvu u novo ruho. Potpomognuti donacijama Vlade RH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, upustili smo se u izdašni zalogaj u vrijeme krize.

Prokopani su novi vodovi za električnu energiju i postavljena nova rasvjeta u četiri nivoa (osnovna rasvjeta, Put križa, lukovi i vitraji, te vanjska rasvjeta). Sve plohe zidova i stupova učvršćene su armiranom mrežom utapanjem u ljepilo, sa svim drugim predradnjama do bojenja crkve uglavnom po savjetu akademskog slikara Vlatka Blažanovića. Promijenjena je bravarija na svim otvorima i postavljeno izo-staklo. Četiri Šohajeva vitraja, za koje smo imali skice, izveo je Vlatko Blažanović, kao i rozetu po skici Ive Dulčića. Četiri nova oltarna vitraja uradio je Blažanović, kao i šest posve novih vitraja od kojih su dva (sv. Anto i sv.Franjo) već postavljeni na pročelju. Šest sačuvanih ali oštećenih Šohajevih vitraja restaurirani su čišćenjem i zamjenom puknutih stakala. Svi vitraji izvedeni su u radionici Staklorad u Tolisi.

Voditelj svih radova bio je arhitekt Zdenko Antunović. Radove su izvodili: građevinske i bojenje Marino interijeri Bugojno. Električne Zvonimir Dujmović iz Bugojna, a projekt elektrifikacije „Ellux“ Mostar, dok su na rješavanju vlage oko crkve i stubište na bočnom ulazu uz Marino interijeri radili „Ukras“ Vitez, „Svijet podova“ Vitez i „Komotin“ Jajce. Uloženo je mnogo ljubavi i materijalnih sredstava. Za navedene radove, otprilike ¼ darovali su župljani koji ovdje žive, oni su uz to i uzdržavali župni ured, ¼ darovali su raseljeni Bugojanci, ¼ darovala je Vlada RH, ¼ darovala su razna županijska, federalna i državna ministarstva, zahvaljujući dužnosnicima HDZ-a BiH.

S donacijama koje uskoro očekujemo zatvorit ćemo I. i II. fazu i nastaviti III. završnu (dio klupa, oltarni prostor i sakristiju). Još jednom želim ponoviti, uz donacije institucija, općine Bugojno, županijska, federalna i državna Ministarstva, te Vladu RH, ovo je uradila radost Bugojanaca prognanih po cijelome svijetu, posebno organizirani u Welsu, Linzu i Sydneyu, te kumstvima, a na poseban način radost onih koji ovdje žive, malih ljudi, koji radosno čuvaju ponos naroda koji je pogažen, obespravljen, protjeran, koji i danas ne zna za sudbinu svojih 36 nestalih članova, koji tuguje za 311 poginulih i čezne za 12 000 prognanih Hrvata Bugojna.