U Fojnici je 13. studenog, uz nazočnost velikog broja svećenika i vjernika, obilježena 18. godišnjica ubojstva gvardijana Franjevačkog samostana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića. Sv. misu tom prigodom predvodio je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. Ubojstvo fratara, osim što je označilo prekid, do tada kako-tako dobrosusjedskih odnosa

Bošnjaka i Hrvata, bilo je i konkretan znak Hrvatima Fojnice i okoline da napuste svoja ognjišta. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica, da su u sudskim procesima ova ubojstva okarakterizirana bitno drugačije i sa dosta olakšavajućih okolnosti, usprkos specifičnoj težini i poruci koju su imala.

Podsjetimo, tog kobnog 13. studenoga 1993. na samom pragu samostana u Fojnici, iz neposredne blizine, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizovane brigade Armije BiH iz Visokog, pucao je u gvardijana fra Nikicu Miličevića, a onda i u vikara Leona Migića. Sa Čengićem su bila još trojica pripadnika iste brigade Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić. Slučaj ubojstva je promptno razriješen. Miralem Čengić osuđen je na 12 godina zatvora uz olakšavajuću okolnost: djelo je počinio u alkoholiziranom stanju, a ostala trojica su zbog prikrivanja ubojstva osuđeni na samo 6 mjeseci.

Paljenjem 105 svijeća na podzidi samostana, obilježeno je i sjećanje na, uz dvojicu fratara, još 103 stradala vjenika iz župe Fojnica. KT

A ubojstvo fratara u Fojnici 13. studenoga 1993. prema kroničaru fra Miroslavu Krajinoviću bijaše ovako: U 12.55h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: „Stoj tude na stepenicama", koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: „Diži se!" Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: „Nisam ništa kriv", a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: „Ubij!" Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić kojeg je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počela je pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: „Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske." Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: „Ubili su fra Leona!"

Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.

Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima." Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek' napiše." I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.

Ubijeni fratri i fra Nikica i fra Leon službovali su i u našoj župi sv. Ante Padovanskoga u Bugojnu. Fra Nikica Miličević kao župni vikar od srpnja 1988. do srpnja 1991., a fra Leon Migić kao župnik od srpnja 1976. do srpnja 1982.