Proteklih dana, točnije 25. listopada, u Hrvatskoj je obilježen Dan dobrovoljnih darivatelja krvi, a iza nas je i Svjetski dan darivatelja krvi koji se obilježava 14. lipnja. Listajući stranice Interneta na ovu temu, pročitala sam zanimljivo pitanje jednog forumaša nad kojim se vrijedi zamisliti: "Zašto tako malo ljudi daje dobrovoljno krv, a svi očekuju kada dođu u bolnicu da ih ta čeka?" Možda pojedince sprječava strah, ali većina

jednostavno nije dovoljno informirana o važnosti i potrebi davanja krvi. Na sreću, postoje ljudi koji to ubrajaju u svoj stil života, te vođeni osobnim uvjerenjem i željom da čine dobro pomažu ljudima u očuvanju najvažnije stvari na svijetu - zdravlja.

Priča o Bugojancu Peri Budimiru je priča o humanosti i plemenitosti. Ponosni vlasnik zlatne plakete za 100 puta darivanja krvi, a dao ju je ukupno 104 puta, najveći je darivatelj krvi na području Bugojna.

Srdačnim osmijehom i ruku raširenih u dobrodošlicu dočekao nas je u svom domu u bugojanskom naselju Sultanovići gdje živi sa suprugom Katom.

Pero Budimir je rođen 4. travnja 1941. i od svoje 18. godine dobrovoljni je darivatelj krvi.

Tijekom 47 godina aktivnog darivanja, poznatim i nepoznatim ljudima stekao je mnoga iskustva, priznanja te, prije svega, poštovanje i divljenje svoje okoline. Iako je prije pet godina prešao krajnju starosnu granicu za doniranje krvi i dalje neumorno pomaže ljudima. Pomoću širokog kruga poznanstava i suradnje s bugojanskim Društvom DDK svima, koji to od njega zatraže, pronađe odgovarajućeg darivatelja.

Prvi put je darovao krv 1959. kada se tijekom radne akcije na autoputu u Dževdželiji (Makedonija) pod nesretnim okolnostima ukazala potreba za doniranjem krvi jednoj osobi. Tada je saznao da je krvna grupa A+. S obzirom da je ova grupa vrlo rasprostranjena kod ljudi često je imao priliku pokazati svoju nesebičnost i spremnost za pomoć. A to je i činio. U Beogradu, Zenici, Novoj Biloj, Jajcu, Livnu, Bugojnu, Travniku...gdje god se našao.

Sjeća se jedne zgode u vojsci 1963., u Kaladarcima (Makedonija), kada je jednom vojniku davao krv izravno iz vene u venu, a koji mu je nakon što je izišao iz bolnice u znak zahvalnosti poklonio novu kompletnu "civilku". "Ljudi budu jako zahvalni, i cijene te", kaže Pero, te dodaje: "Davao sam zato što je trebalo, nikad nisam otišao dat krv bezveze, nego kad je nekom zatrebalo i kome god je zatrebalo, ja sam dao."

Nakon vojske zaposlio se u bugojanskoj Olimpiji, gdje je postao potpredsjednik Odbora Društva dobrovoljnih darivatelja krvi koje je brojalo oko 1500 članova. U to vrijeme svaka veća tvornica imala je jedno takvo Društvo. "Svaki put kad je netko dao krv dobio je službenu izlaznicu i dva slobodna dana, te se na račun Društva uplatilo tadašnjih 6 000 dinara. Taj novac se isplaćivao po potrebi, na primjer kad je netko bio bolestan pa mu je trebala pomoć ili kad je netko od članova napravio kuću pa mu se išlo 'na naselje'. Najaktivniji članovi nagrađivani su izletima u Bašku vodu, zimske bazene i slično", s osijehom se Pero sjeća starih vremena, "Ja sam to stvarno volio. Davati krv nije opterećenje, to je lako, a onda i druženja, svugdje smo išli, nije baš da smo davali radi toga, ali eto, to je bila zasluga pa te za nagradu pošalju na odmor". No, i nakon povratka u Bugojno Pero je redovno na taj način pomagao ljudima u ozdravljenju. U Društvu dobrovoljnih darivatelja krvi Bugojno prava je mala zvijezda i uvijek rado viđen gost na godišnjim okupljanjima. Četiri puta je davao intervju za hrvatsku Arenu, a RTV Bugojno posvetila mu je cijelu reportažu.

Tri puta u životu je prekršio pravilo koje nalaže da između svakog davanja krvi mora proći najmanje tri mjeseca, no zdravom i jakom Peri na sreću nije naštetilo. Inače, krv može darovati svaka zdrava osoba u dobi između 18 i 65 godina života. Preduvjeti su da se dobro osjeća, ima normalan tlak i normalnu razinu željeza u krvi.

Davanje krvi je nezamjenjiv čin. To je način da čovjek pomogne čovjeku a da zato ne treba biti niti doktor, niti silno bogat. Dovoljno je imati volju. "Pa svi se mi zapitamo onog trenutka kad nam zatreba obitelji ili nama samima, ili svom djetetu...pogotovo kad djetetu zatreba, a čovjek ne može naći. Bude situacija kada je stvarno teško naći darivatelja...", smatra Pero.

Prije tri godine Pero i Kata su doživjeli strašnu tragediju u kojoj su izgubili sina i unuka. Najteže trenutke svog života proživjeli su našavši utjehu u vjeri koja im je polako vratila snagu da razvuku lice u osmijeh i nastave dalje. Pero je postao prakaratur u crkvi sv. Ante, a njegova neugasiva želja za spašavanjem života vraća vjeru u ljude dobra srca.

                                                                                                            Anita Visković

Kliknite ovdje za slike