Iz završne riječi tužiteljice Slavice Terzić u slučaju Gasal i drugi (Nisvet Gasal – komandant logora na stadionu u Bugojnu, Musaib Kukavica – komandir straže i Senad Dautović – komandir SJB-a Bugojno), da se zaključiti kako su zatočenici vojnog zatvora u Bugojnu, smještenog u zgradi tamošnje Gimnazije (1993) batinama mučeni, kako im je na silu uzimana krv, te da su, među ostalim, odvođeni i na zakopavanje

ubijenih Hrvata i Bošnjaka. Upravnik tog i takvog vojnog zatvora, tvrde svjedoci u spomenutom slučaju (zatočeni Hrvati Bugojna, ali i Bošnjaci stražari u zatvoru), bio je Besim Hodžić Besko, sadašnji savjetnik ministra za pitanja boraca u FBiH. Hodžić se pojavio i kao svjedok obrane u spomenutom slučaju.

Topli zec. Evo kako svjedok B opisuje svoj dolazak u spomenuti zatvor. Veli, dočekali su ga vojnici i s jedne i s druge strane unutar zgrade. Potom slijedi „najteže razdoblje tokom života": „Udarali su... kundacima pušaka, nogama, šakama... Od jednog udarca čizmom dobio sam bruh, pukao sam 22 cm... Slomljena mi je ključna kost... oštećen desni bubreg. U jednom trenutku sam izgubio svijest... Spušten sam niz stepenice u srednju ćeliju podruma Gimnazije... Sve ovo se desilo 23. 7. 1993.... Bio je špalir po uzoru na ruski sustav toplog zeca, špalir vojnika s jedne i s druge strane koji su udarali čim su stigli".

Ubijte me! Inače, svjedok B je uhapšen u svojoj kući. Ispričao je i kako je, budući da je mučen, uspio otići doktoru da mu pregleda rane. Poznavao je jednoga stražara u Gimnaziji i zamolio ga dvije stvari: „Ako vas mogu zamoliti, najbolje bi bilo da me ubijete, a ako to nećete, odvedite me liječniku... On je uslišao moju zamolbu... U Domu zdravlja su me pregledali liječnici, dali mi potvrdu koja je obvezivala zapovjedništvo odbora u Gimnaziji da me se pusti na kućno liječenje. Kad sam, ulazeći u Gimnaziju, dao tu potvrdu nekome od dežurnih, ne znam kako se zvao, on je tu potvrdu zgužvao i iskidao na ružan način opsovavši i mene i liječnika koji su tu potvrdu potpisali".

Uslovi. Isti svjedok, ali i drugi, opisao je uvjete pod kojima su boravili u zatvoru. Stravično, kratko je rekao svjedok B. Mokrilo se i vršila se nužda u najlon-vrećice. Posjeta u Gimnaziji nije bilo. Rekao je B da od petka, 23. 7. 1993. godine, kao dana kada je zatvoren, nije ništa dobio da jede do nedjelje poslije podne. Također je rekao da je na 39 zatočenika dolazilo 4,5 litara vode koju su oni raspoređivali na pretučene i na dijabetičare. Gordan Rajić navodi da je među zatvorenicima bilo i žena i civila. Miroslav Zelić je potvrdio da nikada nije dobio rješenje o pritvoru ili bilo kakvu drugu odluku o razlozima njegovog zatvaranja. Nije jedini.

Strah, batine. Dragan Boškić je bio zatvoren u Gimnaziji. Kaže, veliki je strah vladao među zatočenicima. U Gimnaziji je mučen i Gordan Rajić. Nakon zarobljavanja, po njega je došla „policija iz Gimnazije od Bevrnja Nijaza i Beske". Sproveden je u Gimnaziju, gdje ga je dočekao špalir od policajaca, među kojima je prepoznao Bevrnju. On i drugi policajci su ga odmah počeli udarati... Bili su ga, rekao je, dok ga nisu oborili i onda je izgubio svijest. Raića su u Gimnaziji još jednom mučili i to u fiskulturnoj dvorani Gimnazije. Više policajaca ga je udaralo nogama, rukama, bilijarskim štapovima, „a htjeli su ga i zapaliti jer su ga bili polili benzinom".

Ruke gore, hlače dolje. Da je bilo mučenja zatočenika u Gimnaziji, potvrdio je i svjedok Dragan Nevjestić. Rekao je da su zatočenici izvođeni iz podruma Gimnazije, a kada su vraćani, vidio je povrede i modrice na njima. U toku njegovog zatočenja u Gimnaziji rekao je da su ga maltretirali ljudi kojima je zapovjedao Nijaz Bevrnja. „Stajao sam u sredini, okolo mene su bili raspoređeni ljudi. Jedan mi je rekao da, držao sam hlače, naprimjer, da mi ne spadnu pošto sam izvadio kaiš, dignem ruke! Ja sam digao ruke i hlače su spale! Drugi viče podigni hlače! Kad sam dizo hlače, dobio sam udarac po glavi... U međuvremenu su mi ruke na leđima svezali lisicama i tražili od mene da podignem hlače! Dignem hlače, dobijem udarac, ne vidim ni tko je, ni što je".

Arbeit macht frei. Svjedok Miroslav Zelić odvođen je da ukopava leševe. I to ne svojom voljom. Pojasnio je da je uvijek išlo više zatočenika, a da je najviše na obavljanje radova ukopa leševa odvođen Dragan Kasalo, zv. Rizo. Svjedok Dragan Kasalo je potvrdio da je redovno vođen na radove koji su se sastojali u kupljenju leševa iz Gimnazije. Vodio ga je Asim Balihodžić iz SJB-a Bugojno. U unakrsnom ispitivanju je potvrdio da on nije dobrovoljno odlazio na ove radove, već ga je određivao Balihodžić, pripadnik SJB-a Bugojno. I svjedok Rade Marjanović je opisao kako je sa Asimom Balihodžićem morao ići raditi sa leševima. Svjedok Asim Balihodžić je bio član komisije za identifikaciju poginulih lica u sukobu Armije i HVO-a. On jer rekao kako je optuženi Senad Dautović predložio da se zatočenici uključe u identifikaciju. Rekao je i kako su prvog radnog dana, 27. 7. 1993. godine, pronašli 15-16 leševa sahranjenih u iskopanu rupu u Čipuljiću.

Obori glavu. I zatočenik Berislav Džalto je iz Gimnazije odvođen na radove koji su se sastojali u skupljanju leševa. Bio je odveden u mjesno groblje u Crniče, a u unakrsnom ispitivanju je potvrdio da je to Vrbanja u kojoj je on živio prije sukoba. Na ovim radovima je, ispričao je Džalto, pretučen prvo Vinko Zrno, potom i Mario Zrno. „Mario nije mogao više kopati, ispala mu je krampa pošto je bio gladan i žedan. Stražari su ga izvukli, nama su rekli oborite glave, ne smijete gledati. Oni su ga tamo tukli... Vinko je bio pri svijesti, a Mario je bio u komi. Unijeli smo ga u kombi furgon. Ja sam tražio od jednog stražara vode i on je dao jedno pola boce, ovi su mu njegovi opsovali mater ustašku, kaže, ti si kao i on, da bi Mario, mislim, izdahnuo u tom kombiju".

Olakotna okolnost. Svjedok Željko Lozić je izjavio kako se posjekao na konzervu u podrumu Gimnazije i kako ga je njegov poznanik iz Donjeg Vakufa Besim Hodžić odveo do Doma zdravlja, gdje je ostao da se liječi. U toku liječenja je opisao kako je sreo Vinka Zrnu i da su ležali zajedno. Izjavio je da je vidio da je Vinko sav isprebijan, da je teško disao. Vinko mu je ispričao kako je kopao grobove za ubijene u Vrbanji i kako su ga stražari i mještani pretukli kundacima, rukama, nogama, a onda i njegovog rođaka Marija Zrnu. Mario je preminuo od tih povreda.

Dobrovoljno darivanje krvi. Dragan Nevjestić je opisao kako su zatočenici iz podruma Gimnazije odvođeni na davanje krvi. Nisu, rekao je, išli dobrovoljno, no prozivani su po kartonima koji su nađeni u prostoriji HVO-a. Svjedok Zoran Gvozden opisao je kako je jednog dana stražar pitao tko ima nulu krvnu grupu, ali se nitko nije javljao. Njemu su uzeli duplu dozu krvi pošto je prijatelj koji je bio s njim objasnio da je bolovao žuticu i onda su rekli da će njemu, Gvozdenu, izvaditi duplu dozu.

Ovi su za zaklati. Svjedok Josip Ćubela kaže kao su ih u Gimnaziji čuvali stražari iz Donjeg Vakufa, da im je zapovjednik bio Besim Hodžić. Tvrdi kako su drugu noć po njegovom dovođenju i zatvaranju u podrum Gimnazije prozvani Ivica Đikić, Drao Hrnkaš i Jozo Anđić. Izveli su ih povezane lisicama jedan za drugog i odveli na sprat Gimnazije. I vezali za klupe. Opisujući što se događalo kada su tu dovedeni, svjedok kaže: „Mislim da su nas tukli kablovima, palicama... Tukli su nas od deset sati do jedan sat noći i ja nisam znao za sebe. I ujutro oko pet, šest sati su došli. Kažu, evo ih, živi su, neće dugo... Nisu nas odvezali, već su nas opet udarali... U utorak dolaze četvorica policajaca iz Donjeg Vakufa... i kažu: Evo ovih što samo ih odredili za zaklati... On ti mene uzme, uzme me ovako za stolicu i stavi mi nož, ovako mi stavi nož, možda ima i ožiljak... Poslije sam pitao doktora kako mi nije tekla krv? Kaže, od straha..."

Besim, naš šef. Svjedok Zahid Karagić, pripadnik policije u Gimnaziji, tvrdi da je morao izvršavati naredbe Besima Hodžića koji je bio komandir policije u Gimnaziji. I Nijaz Habib je potvrdio da je bio pripadnik policije SJB-a Bugojno koja je bila smještena u Gimnaziji i da mu je komandir bio Besim Hodžić. Svjedok Bernes Gavranović je rekao da je Besim Hodžić bio komandir policije u Gimnaziji. Svjedok Bahrija Milanović je potvrdio da je u Gimnaziji bila smještena jedinica civilne policije i da im je komandir bio Besim Hodžić. Nevzudin Kero tvrdi da su pripadnici policije iz Gimnazije osiguravali zatvorenike, da mu je komandir bio Besim Hodžić. Svjedoci Semir Osimić, Sead Talić i Bahrija Milanović također tvrde da im je Hodžić bio nadređeni.

Tobe jarabi! Svjedoci su, dakle, rekli da je civilna policija u Gimnaziji morala slušati Besima Hodžića, a on je, kao svjedok obrane, na sudu rekao kako je morao slušati svog šefa – optuženog Senada Dautovića, načelnika policijske stanice u Bugojnu. U završnoj riječi tužiteljica Terzić navodi da je svjedok Hodžić na kraju rekao kako „bilo kakve zadržavanja u zatvoru treba da bude pokriveno rješenjem o zadržavanju", da bi na kraju potvrdio da nikakve odluke o pritvoru nisu donesene za osobe koje su bile zadržane u Gimnaziji. Potom je Hodžić rekao, kako navodi tužiteljica Terzić, „stvar u koju nitko ne bi mogao povjerovati, a to je da su osobe koje su bile zatvorene u Gimnaziji tu bile zatvorene radi njihove sigurnosti". „ A kakva je to sigurnost bila, opisali su brojni svjedoci koji su čak i od momenta dovođenja pred Gimnaziju tučeni kada su morali prolaziti kroz špalire policajaca kojima je komandir bio upravo ovaj svjedok Besim Hodžić kojem je šef bio upravo optuženi Senad Dautović", zaključila je Terzić.

Genitalije na struju. Svjedok obrane u slučaju Gasal i drugi Besim Hodžić je rekao da nitko tko je bio zatočen u Gimnaziji nije bio premlaćen. Kako je svjedok obrane Besko radio, najbolje je opisao, ustvrdila je tužiteljica Terzić, Ilija Dujmović. On je rekao kako mu je Hodžić prijetio priključenjem na induktorski telefon. „I to da mi priključi genitalije na induktorski telefon: Točnije, prijetio mi je za brata koji je isto bio sa mnom zarobljen, on je bio pripadnik vojne policije. I prijetio mi je uskraćivanjem hrane, i tako tih stvari. Tražio je od mene neke podatke koje ja stvarno nisam znao", ispričao je Dujmović, Pitali smo, no Besim Hodžić nije htio komentirati ono što su svjedoci rekli i što je tužiteljica Terzić navela u svojoj završnoj riječi.

Besim, moj savjetnik. U razgovoru za Oslobođenje (9. 7. 2011.) Zukan Helez, ministar za boračka pitanja u FBiH, upitan o svom zavjetniku Besimu Hodžiću, među ostalim, rekao je kako će njegov savjetnik, dokažu li se optužnice protiv njega „otići iz Ministarstva". Rekao je ministar i to kako su „u tom zatvoru (Gimnazija, Bugojno) bili pripadnici Armije BiH i HVO-a koji su se ogriješili o zakon", te da on vjeruje kako je „Besim čist ko suza"! "Besim Hodžić je ponos Armije BiH, dobitnik je Zlatne policijske značke, častan čovjek. Ponosan sam da mi je savjetnik", zaključio je ministar Helez. Recimo i to da je Besim Hodžić član SDP-a BiH Donji Vakuf i da je na posljednjim izborima (2010) bio kandidat ove stranke za Predstavnički dom Parlamenta FBiH.

Asaf Bečirović/Oslobođenje (Subota, 8. listopada 2011.)